Pokušaj br. 1

nedjelja, 31.03.2013.

Šutnja je u kurcu, a ne zlato

Najteža stvar pri početku pisanja je odabir naslova. Naslovi su zajebana stvar, moraju odražavati duh teksta, njegovu bit, a opet biti dovoljno upečatljivi da nadagnaju (da, nadagnaju…) ljude da se potrude pročitati tekst do kraja, što u mom slučaju često znači gomilu teksta koju u normalnim uvjetima nitko ne bi htio proći svojevoljno. Ovaj tekst je pogotovo takav s obzirom da je na ovom paučinom pokrivenom blogu već odavno prošlo vrijeme za intermezzo tekst nevezan za moje psihološke žalopojke sebi samom, no i tako mi se već dulje vrijeme čini da ove tekstove uglavnom pišem zbog sebe, koristeći bespuća interneta kao svog osobnog psihijatra i best frienda, s obzirom da s istim ne kontaktiram već neko vrijeme, a ostatak ekipe ne želim tlačiti (više nego inače) ako baš ne moram.

Kad smo već kod strukture teksta, uvodni odlomak se obično koristi za skraćenu verziju tematike, pa sam se tako već dotakao dvije teme koje svakako spadaju u smisao naslova, a i prokleto mi idu na živce. Suvišno je pisati o gubitku inspiracije i bezvoljnosti, pošto o tome već vrapci na blogovima pjevaju, a i sam sam sebe tlačio takvim napisima sasvim dovoljno, dok su neke životne neminovnosti dovele do prijateljske šutnje koja je tužna, ali ne i namjerna. A tu je i šutnja iz smjera preko granice, što zvuči samoobjašnjavajuće, iako ne i opravdivo s obzirom na medij u kojem se oboje nalazimo kod kuće, ali (opet ali) se i to može poprilično zdravorazumski objasniti, pogotovo jedinicom prostor-vremena koje nas dijeli i koja se konačno pobrinula da prestanem razbijati glavu oko nerješivih zagonetki, iako me povremeno, mada sve rjeđe, kopka kao lijeni rudar negdje u lijevoj polovici prsnog koša. Prešućujem svakodnevno dosta toga, makar sam svjestan koliko nakupljanje tereta bez učinkovitog sustava odvoza istog može biti opasno, ali mi za sada još povremeni napadi spisateljstva ili air guitara na neku totalno epsku stvar pružaju prilike za ispucavanje dovoljne količine energije da spriječim efekt ekspres lonca koji bi se vjerojatno manifestirao u obliku manjeg živčanog sloma, vjerojatno na nekom javnom mjestu i u najgoroj mogućoj situaciji s obzirom na to koliki sam baksuz. Već sam magistrirao na učinkovitom damage controlu po tim pitanjima, no baš kad sam pomislio da je ekvilibrij postignut i zacementiran, opet sam se dočekao u zasjedi i našao novu kilažu za prevaljivanje jezičca na vagi i glavobolju ekipi za odvoz. Opet. I opet mi to nije trebalo…

Ima još „opet“ za iskoristiti u toku ovog teksta, pogotovo zbog toga što se u ovoj situaciji radi o blatantnom primjeru šutnje, čak do te mjere da to sam sebi nisam htio reći neko vrijeme, zatomivši već jednom eskalaciju, makar sam znao da riskiram katatonično stanje… a sad je kasno i da pokušam. Kako se prekida šutnja? Ne zbilja, treba mi savjet jer sam potpuna neznalica po tom pitanju, a pogotovo jer sam svjestan da su šanse uvjerljivo protiv mene i da je sudbina predvidjela hendikep u okladi za lošiju varijantu. Ako je tko kockarski raspoložen, može komotno uplatiti, mislim da je tip na mjestu... Još k tome, opet ciljam previsoko i polako padam s te visine (što je vrhunski ironična analogija, btw.), iako sam u pokušavanju kopkanja po dugoročnoj memoriji shvatio da sam u situaciji u kojoj jako dugo nisam bio, a svojedobno sam po prvi puta krenuo po prave pisati zbog jedne slične. Uz to, rizik prelaženja preko te barijere u jednom od „idem, pa kud puklo“ trenutaka je prevelik da bi si ga svjesno dopustio, a s obzirom da sam uglavnom neprekidno svjestan svega, zaključak je poprilično očit.

Ah da, zaključci. Ne volim taj dio teksta, jer bi tu, kao, trebao biti pametan i opravdati svoju reputaciju, uglavnom temeljenu na prodavanju pameti drugima. Dedukcija je najmanji problem kad imaš par informacija i trebaš ih povezati, problem nastaje kada su informacije mutne i kontradiktorne, a odlučujem o stvarima koje mi se čine nevjerojatno bitne, iako su vjerojatno daleko od toga, tek možda simpatične sa stajališta promatrača. O stajalištima mog razloga za šutnju ne želim, jer bi me ona najvjerojatnije spustila na zemlju brzinom koju moj pulu-autizam ne bi mogao procesuirati, a naknadni pokušaj damage controla ubio u pojam.

Nah, brijem da ću ovaj puta namjerno prešutjeti, makar ne zaradio na porastu tečaja zlata. Nekada je bolje ne pretjerivati sa izazivanjem sreće, a možda mi se sudbina u međuvremenu odluči iskupiti za sustavno trollanje na koje sam već otupio pomalo. Sad sam taman dovoljno prodrman da sa smijem sam sebi… Još se kreće i još sam živ, makar često tvrdio suprotno.

Aj, bar nešto.

Soundtrack teksta:
Karnivool – Change pt. 2, pogotovo onaj dio di veli „So people tell me you need a waking day to fall asleep“.

Krajnje prigodno, i za mene i za ovu o kojoj šutim.

- 04:24| 2 Komentara | Print | # | ^

subota, 29.09.2012.

Pilanje i pilarsko prigovaranje

Prije 4 mjeseca sam Plavuši obećao da ću napisati post o plutenom čepu. Do tog je došlo prilikom redovite runde prigovaranja zbog moje spisateljske apstinencije, na jednoj totalno random kavi prilikom njenog rijetkog ukazanja u rodnoj selendri, pri čemu me još obavjestila i da je upisala drugi faks, definitivno ostaje na moru, udaje se za godinu dana (čime naš pakt o braku nakon 30. pada u vodu, na opću žalost moje sestre koja je i dalje uvjerena da smo poskrivečki hodali godinama), te posjeduje prvi u planiranom nizu štandova s pomfrijem – sve to otprilike po tom kronološkom i vrijednosnom redu. Na spiku o plutenom čepu sam pristao više radi postavljenog izazova, koji to nije ni bio obzirom da smo oboje svjesni mojeg iznimnog talenta, da bi ju potom odbacio kao munjenu (ideju, ne Plavušu), s čime se ona (Plavuša, ne ideja) najvjerojatnije pasivno složila. Da mi je bilo tko drugi nešto rekao u vezi neaktivnosti, ne bi niš rekao...

No pluto je drvo, jel tako - tako je. U maniri vica o Ivici i objašnjavanju leptira preko slijetanja na medu, umjesto čepa spomenut ću piljenje drva kod babe. Dakako, kao i u većini mojih pričica, ovaj naizgled jednostavan i rutniski sezonski posao ima par twisteva. Naime, baka ima pomalo O-K poremećaj kada se radi o količini drva za ogrijev, pa, u inače pozamašnoj garaži, uz malu stalažu, kosilicu, nešto kuruze i dva bicikla, ostatak prostora zauzimaju nepregledni redovi nevjerojatno pedantno složenih, uredno pocijepanih drva, rezultat uglavnom majčine ustrajnosti u dovoženju tački i mojih par O-K poremećaja vezanih uz statiku i simetriju; uz to, ispred kapije se uglavnom nalazi još i dvoznamenkasti broj metara neispiljenih drva - ono, za svaki slučaj, nikad ne znaš, treba moć preživit i nuklearnu zimu i par ledenih doba sinko, jel znaš ti kak je teško za drugog rata bilo, ej! Fala bogu drva i trajnog mlijeka joj nikad neće zafaliti.

Da stvar bude zanimljivija, prije par mjeseci, prilikom nadobudne i godinama života neprimjerene avanture branja višanja za plac, spomenuto drvo crvenih plodova iz roda ruža se odlučilo osvetiti baki za desetljeća sustavnog drvocida i žrtvovalo je granu na kojoj je stajala ne bi li joj slomilo pokoju kost i poslalo ju u bolnicu na 2 mjeseca, pa smo umjesto aktivne cjepačice i autorice popratnih radova poput donošenja majstoru rakije i nama kave i napolitanki, dobili komentatoricu koja se svaki put u krivom trenutku brzinom 0.5 km/h pokušava maknuti s puta, što joj hodalica uglavnom ne dozvoljava. Uz mene i nju, tu je neizostavna i u bitnoj ulozi moja majka, koja pokušava oboriti svjetski rekord u broju svari koje mora napraviti u istoj jedinici vremena, stoga je svaki letimični pogled u generalnom smjeru njenog kretanja otkrivao drugu radnju, ostavivši me pomalo zadivljenim dok sam kontemplirao o istovremenosti hranjenja mačaka, vješanja veša, kuhanja kave, pomaganja baki niz stepenice i traženja meni radne odjeće i tenisica, koje sam ne bi našao ni da mi mašu pertlama ispred nosa, a sve to predebelo prije 8 ujutro za moj ukus. Pilar nam je stariji lik sa prosjedom bradicom koji škilji, rekao bi da je stariji Japanac sa neprirodno velikim šakama i blagim tourettovim sindromom, koji se aktivira izgleda uglavnom prilikom jutarnjeg ćaskanja o dnevnoj politici. Sljedeća četiri sata su drva, uz nesnosan zvuk pile i smrad ispušnih plinova kultne dvotaktne jurilice poznate kao banzek.

Ali ne bilo kakva drva!

Baka je, naime, opet uštedila... Drva koja su nas dočekala su bila redom

1. neravne klade mladog drveća s kojim smo se ja i stari borili čitavo proljeće u velikoj „Bitci za ogradu“ (svaka sličnost sa istoimenom bitkom iz Gospodara prstenova je itekako namjerna), gdje smo, naoružani samo smrknutim pogledima, smiješnom sjekiricom i tupom pilom, odbili najezdu zlog mladog gloga i drugih nenarodnih vrsta drveta sitnog korijena koji su prijetili suverenosti uskog pojasa trave do vanjske ograde po kojem inače štrumfaju kokoši u dnevnom obilasku.

2. otpiljci vanjskih dijelova trupaca iz pilane, duljine 4-6 metara, koje je lako cijepat, teško pilit i nemoguće izvuć s hrpe.

3. još takvih otpiljaka.

Ostala tri dana su cijepanje. Zahvalivši majstoru, koji po bakinoj kategorizaciji spada u sam vrh svog zanata (pro: jeftin, brz, oće ispilit kvrgu; kontra: pojede za trojcu, popije politru rakije umjesto vode, iako je potonje sve manje loša stavka jer je kotao prošao amortizaciju, jabuka ima milijarda, a kubik vode je sve skuplji, neće to na dobro izać, joj, joj, što će jadna baka...), krenuo sam u izazivanje bolnih leđa uz mahanje sjekirom uokolo, što je na svu sreću završilo bez ozljeda. Trajnih. I svi prsti su na broju, što ću prozvati osobnom pobjedom. Iscjepana i složena drva su na kraju izgledala impresivno i jedini komentar koji mi je pao na pamet je da ako se pakao ikad smrzne, baka će to sredit, uz naknadu dakako.

E bako bako... Promotrio sam joj ograničeno zadovoljstvo na licu dok je gledala oku zbilja ugodan rezultat našeg rada i nisam se osjećao najbolje. Žena je proživila svjetski rat, čuvanje ovaca i nošenje vode kilometrima po visoravnima i hladnoćama paraleno s najranijim razredima osnovne škole, bose noge i gola leđa u familiji sa njih ko zna kolko, uspjela se dokopat neke srednje, udala se u grad, pa se riješila muža koji je pio i tukao ju, pa radeći dva posla u sred najgoreg socijalizma uštedila i napravila kuću (ručno, s 2-3 majstora, btw.), malu kuću, garažu i prateće objekte, preko ruku prevalila stotine hektara zemlje s debelo prekratkim štijačama, odgojila moju staru, sama, onak usput, pa preživila još jedan rat, srčani, operaciju obije ruke, zatajenje bubrega, slomljenu bedrenu kost i evo je na proljeće ponovno u polju provodila cijele dane, te nešto malo podučavala mene i starog kako bez žrtava i uz najmanji utrošak energije srušit drvo – i bio je dovoljan jedan pad sa 3 metra da ju pretvori u posve nemoćnu staricu koja je prisiljena tražiti pomoć pri radnjama poput obuvanja cipela. Naravno, godine su tu i nesreće se događaju, sve skupa je i bolje završilo nego smo se nadali isprva, ali ovakve situacije imaju neugodnu tendenciju poticanja na razmišljanje, koje me odvelo predaleko, kao što je to sa mnom i običaj.

Postoje određene stvari koje su neumoljive, a starenje je definitivno jedna od njih. Kad slušam priče s kraja šezdesetih, kada su starci već išli u školu, a bake i djedovi bili u najproduktivnijim godinama, čine mi se pradavne i vrlo strane, no osvrt na godinu koja stoji na kalendaru probudi neke osnove matematike i dovede do zaključka da sam ja trenutno na kraju tih šezdesetih i da će „pradavna 2012.“ zvučati jednako strano djeci koja će biti već neka sljedeća verzija familijskih gena, što je, gledajući nevjerojatnu brzinu kojom nećakinja raste (sad već viri iznad stola, broji do 8 sa par rupa i zna pritiskom na space pokrenuti crtić na Youtubeu), vjerojatno tu, iza ugla. Uskoro ću navršiti istu godinu u kojoj su me starci prvi put odveli u vrtić, a meni se čini kao da sam prekjučer otišao iz srednje... I imam neobičan combo osjećaja koji to prate, unaprijed me strah žaljenja za propuštenim vremenom za koje znam da će doći, jer sam potrošio puno vremena na ništa specijalno. Dakako, vremena još teoretski imam za sve, no pošto sam na dnu svoje redovite depresijske amplitude, nisam poseban optimist, a nemam ni posebnog razloga biti. Prijatelji se žene, putuju svijetom, počinju karijere, a ja pišem o piljenju drva kod babe. Faaaantastično. Ako ništa, bar ću ispast u pravu prilikom svih onih „intervention“ razgovora sa bliskim osobama, kada sam argumentirao da nekad stvari ne budu bolje i da sam generalno izgubljen slučaj, što će vjerojatno zvučati malkoc jadno kad im to spomenem dok me ostavljaju iza sebe u prašini, al jbg., male stvari čovjeka vesele, ne...

Niš, još jedna sviječica na torti, pa da i to obavim. Ovaj put mislim da se neću ni pretvarati da slavim išta, makar sam se lani predomislio baš zbog bakinog rođendana, koji je dva dana prije mog, rekavši nešto u stilu „e ak može ona...“. E pa ja nemrem. U zadnje vrijeme mi i tak prolaze samo pogrešni potezi, pa ću se truditi da ih ne povučem... osim ako je i nepovlačenje poteza pogrešan potez, u kom slučaju a u kurac i životu i logici i semantici i svemu! Ne treba mi još 50 godina toga...

A ono, možda počnem svirat bluz il tak neš. Primam donacije za gitaru, moja je ošla na bubanj još prije pol godine... Ono, kad ne ide, onda ne ide ništa. Osim drva, drva uvijek idu, bar kod moje bake...

- 02:23| 1 Komentara | Print | # | ^

nedjelja, 19.02.2012.

Sasvim obojan tekst

Evo i mene opet. Nisam baš siguran bih li bio sretan ili dodatno deprimiran kada bi znao kolikom broju ljudi ta informacija prelazi 5 na skali od 1 do 10, a još više koliki broj ljudi će ju uopće primjetiti, no pošto je tvrdnja istinita, a imaginarni glagol trpni, nitko tu nemre niš posebno napraviti, osim iz dosade eto pročitati ovaj napor do kraja. Gledao sam Oprah danas, ponajprije jer je to nivo zanimljivosti mog života utorkom prijepodne, gdje je basnoslovno bogata autorica Harry Pottera imala tri čiste o pisanju i inspiraciji. Veli da do 25. godine nije mogla napisati ništa dulje od dve strane, dok joj se priča o munjevitom naočalku nije sama ukazala, a u međuvremenu je bila siromašna i bezvoljna. Znam kak joj je. Uz nade da će me do 26. opalit inspiracija za prvu milijardu funti, nastavljam sa nešto kraćim tekstovima.

Netko bi mi trebao, kad se već sam tog nisam sjetio, instalirati zvonce sa crvenim rotirajućim svjetlom pokraj ekrana, a koje bi se palilo kada mi na pamet padne ponovno prekopavati poluizgubljene foldere na poluizgubljenim particijama jednog od mojih hardova, koje ni murija u potrazi za piratskim materijalom ne bi pronašla. Piratski materijal je i tak vrlo jasno označen, linkan i često korišten... Anyways, više manje znam di je što, samo sam s godinama pogubio dio kompulzivnih poremećaja vezanih uz red i urednost (i stekao neke sasvim nove i zanimljive), pa je sve poprilično nesustavno i zahtjeva višesatno prekopavanje i preklikavanje. Razmišljao sam već da ih posložim u neki sustav, makar samo meni jasan, ali prelijen sam za život, kamoli za kopi-pejstanje do preksutra... Dok ne pobjegnem previše, recimo da su instalke, mjuza i popratno sranje manje bitna stavka, a slike i prepiske razgovora poanta. Pošto imam baš onak puno sreće s kompovima i njihovom pouzdanosti, postoji otprilike 7 velikih backupova, od kojih svaki obuhvaća jedan zanimljiv period, a većina ih obuhvaća moju internet komunikacijsku sagu, 2 pokušaja studiranja i pokoju vezu o kojima bi se dala napisati Ana Karenjina II i nekoliko radova iz psihologije. Ti mali fragmentići od nula i jedinica, razbacani po hardu bez posebnog reda (note to self: Defrag. Odmah.) i nisu prebitni; koliko zapravo često pogledate slike od prije par godina ili pročitate bilježnicu iz srednje, ak ju uopće još imate? Da li ikada? E pa da, vezano za onu šemu o nemogućnosti upijanja previše informacija iz prošlog unosa u blogu, većinu tih svakodnevnih, pomalo rutinskih i ne posebno ključnih događaja ljudi ne pamte, pa čak i kada su ti neki trenuci slučajno ostali ovjekovjećeni. Tu djelomično i leži razlog zašto me ponekad uhvati da prelistavam te trenutke, želim vidjeti jesam li pametniji, zreliji ili općenito drugačiji nego što sam bio npr. 2007., od kada je većina ovih na koje sam sad naletio... E pa nisam. U kurac. Kupujem zvonce s rotirajućim svjetlom, po mogućnosti crvenim i po mogućnosti povoljno. Znat ću s kolko love raspolažem kad se ponovno vratim iz onog mjesta v Zagorju gdje vrijeme ne voli Einsteina.

Nemam net, uzeli mi ga. Brijem da se stričeki i tete u Optimi naljute kad nabiješ soma i 700 duga u par mjeseci, a eto nemaš baš love u zadnje vrijeme. Fala seko na zvanju mobitela od doma po cijele dane, sad mi đabe flat. Ugl., nema me već neko vrijeme onlajn, dani su time još jednoličniji i prolaze nezamjetno, pa sam se zatekao da me plaše mjesec i godina na kalendaru. Di već 07. '11.... 4 godine su prošle od ljeta 2007., a godina dana od prošlog posjeta toj bezvremenskoj općini. Ako je to to i ako smo mladi do sredine dvadesetih, kad kreće propadanje stanica, karaktera i fluidne inteligencije, onda sam žešće najebo, jer mi se ne fura ova spika do mirovine, a osjećam se nekako... nedovršeno. A znam i što mi fali. Na stranu ova varijanta o studiranju i vezama, ali internet... Prijenos informacija je možda najmoćija stvar koju smo izmislili i postao je naše prokletstvo. Sindrom malog grada u kombinaciji s tim pak nuklearna katastrofa. Nikad nisam pretjerano volio tipičnog junaka hrvatske proze s prijelaza iz 19. u 20. st., ali žešće ga kužim i ponajviše od svih ga želim namlatiti. Uzori bašću, konju jedan, oženi onu malu prek puta što te škica na DVD partyima, jebo te velegrad, knjige i Ona, nema tu sreće. I napravio sam to, zakopao sam svoj potencijal, uz malu spomen ploču, okrenuo se domaćoj selendri, svijet me napustio iz tehnološko-financijskih razloga, zgrabio sam ovu što me škicnula i zadovoljno i bezbrižno pokolčao šumu paradajza kod babe. I sad ovo... Pa mislim zbilja! Ima li kraja tome? Što se još mora dogoditi da se promjenim? Što radim krivo? Svijet se trudi poraziti me već dulje vrijeme, reko bi Š. nešto tipa: Svijet – Pizvo: oko 5-0, al što god mi je bacio dosad, hladno sam se nasmijao, ne dira me, zbilja... Osim jel te male stavke predivnih očiju za koju vjerojatno nikad ne bi znao da postoji da sam rođen samo desetak godina ranije. 'Bem ti tehnologiju...

Mrzim obljetnice, čak i okvirne. Kad nam planet već jel kruži oko ne posebno bitne zvijezde, neko je pradavno skužio da je zgodno ciklički računat dulje periode, ne bi li znali kad je najbolje zasijat papicu, ali objektivno gledano, vrijeme boli kurac za to, a obljetnice samo daju neku beznačajnu numeričku vrijednost nečemu što je u biti neprekinuti niz beskonačnog kruženja. Ali eto, naš primitivni mozak kači sjećanja na svakakve bedastoće, pa tako nekog miris krastavaca podsjeti na djetinjstvo, nekog Dan nezavisnosti na to kak je baš super bit (umetni nacionalnost), a mene ljeto u vremenski hendikepiranom mjestašcu na prošlo ljeto u istom vremenski hendikepiranom mjestašcu, a onda još i na ono kad je sve počelo, tamo 2007., sa snažnim sudbinskim upozorenjima koja su u maniri gomile zvonaca sa crvenim svjetlima oko ekrana počeli mahnito zvoniti kad sam joj prvi put otipkao: ''Hej ribice.'', ali opet nekako naivno, čisto i bez trunke očekivanja. Valjda je to modus operandi fortunae. Ne voli me baš kučka latinska... Nije mi to trebalo, zbilja nije. Al kad se već dogodilo... sad mi treba više nego išta. Odavno nisam više pametan i navikao sam živjeti sa svime, ali plaši me to, ne ''živjeti'', već ''navikao''. Ovo je pogotovo izraženo što više čitam fajlove i prisjećam se na kojem smo mjestu bili i kakve smo konstrukcije gradili, sudbini usprkos, dok je sada ostao samo dio, ali ne ljuštura, kao što to obično biva, već prozračna sredina oko koje su se nataložili slojevi svega i svačega. Bojim se da, kako vrijeme odmiće, a slojeva je sve više, jezgra više neće biti dostupna, što god tko napravio. Ali ostat će tu gdje je. Strpljivost mi je sve manje vrlina, sve više stil života i mrska osobina. I sve je moguće, jel čuješ sudbino!

Mda. Lost my cool na trenutak. Naprasno prestajem pisati, moglo bi mi svašta pobjeći. Damn, al sam imao bujnu maštu prije 4 godine, moram prestat čitat ovo...

Soundrack teksta: Elemental – Crveno. Ne znam od kud sam izvukao, mutav kliše pjesmuljak, al ima groove, gitarist ubija i drito je taman isfrustrtirana.

- 03:15| 2 Komentara | Print | # | ^

utorak, 14.09.2010.

Denialism: kako i zašto ljudi ne upotrebljavaju mozak?

Strašan naslov, zar ne? Negdje na početku unosa o Essaiu sam napomenuo da mrzim eseje, ali iskreno nemam pojma hoće li ovaj puta stati na jednom ili će čak pomalo prodrijeti u teritorij referata. Razlog ne treba dugo tražiti, pošto sam u ovom višemjesečnom odsustvu nakupio jako puno hate maila kojeg je racionalni dio mog mozga slao onom zaduženom za kontrakciju mišića, uz usputnu napomenu da bi bio red da se i ovak rekreativno malo pokrenu, ali sa specifičnim ciljem ispoljavanja frustracija neizmjernom ljudskom glupošću, pisanim putem. I kao što je iz predhodne rečenice vidljivo, ovo će vjerojatno boljeti za čitanje...

No dobro, idemo redom. Za sve vas koji nisu pretjerano upućeni u svakakve bedastoče koje vrebaju bespućima interneta i ljude koji se njima profesionalno bave, slijedi jedan dio posvećen objašnjavanju prve riječi iz naslova. Denialisam nema adekvatnog prijevoda na naš još uvijek nedostatno strukturalno objašnjen jezik, obzirom da je riječ o -izmu, a to pravi probleme kad je prijevod korijenskog dijela riječi "poricanje", koji je još k tome neprecizan, obzirom da englezi, u najboljoj tradiciji svog jezika, imaju više riječi za skup nečega što mi lijeno zovemo istim imenom, nadajuć se da sugovornik zna prepoznati suptilne semantičke i akcentske razlike u našem razgovoru, ne bi li nas shvatio. Imam neki neobičan osjećaj da je to možda jedan od razloga zaš se tak često šoramo na ovim prostorima... No sad sam već pobjegao od teme (u biti i nisam, ali o tome kasnije). Denialism, kao i više manje sve pojmove nevezane uz ilegalne seksualne aktivnosti i Domovinski rat, je lako pronaći na Wikipediji, gdje ga ugrubo definiraju ovak:

"Denialism je nijekanje realnosti radi izbjegavanja neugodne istine, odbacivanje empirijski dokazane realnosti."

Nisam koristio Google translator, časna izviđačka. Onaj tko je ovo definirao se malo pogubio...

Postoji dakako i puno šira definicija, ali i nije baš najjednostavnija. Sigurno ste dosad čuli nekakvu blesavu teoriju zavjere ili lupetanje nekog tko je gledao dokumentarac o činčilama i misli da je kvalificiran sudjelovati u raspravi o znanstvenim otkrićima. E. Denialism je u biti svojevrsna profesionalizacija i kultizacija tih ljudi, koja se širi kao vatra u Rusiji, a to uglavnom zahvaljujući internetu. Sve veći broj ljudi gubi povjerenje u zanost i institucije, pa se okreću alternativnim objašnjenjima realnosti, ne bi li se valjda osjećali bolje i pokazivali prstom prema nama ovcama u maniri Nelsona iz Simpsona. Jedini problem u svemu tome što su iz nekog razloga usput izgubili smisao za logiku i poveći dio razuma. Poznatiji i zloglasniji oblici su holokaust denialism, AIDS denialism, te denialismi globalnog zatopljenja i cjepljenja protiv gripe.

*Stanka za nekontroliano smijanje ili trljanje očiju u nevjerici*

Da. Postoje ljudi, i to poveći broj istih, koji smatraju da je holokaust izmišljen, da HIV ne uzrokuje AIDS, da je globalno zatopljenje izmišljotina krajnje ljevice i poludjelih znanstvenika (u biti lijevog centra američke Demokratske stranke, koja je otprilike lijeva kao HČSP u Hrvatskoj) i da se cijepljenjem protiv gripe u biti ljudi izlažu kontroliranim supstancama koje omekšavaju mozak na utjecaje subliminalnih poruka u reklamama za Pepsi, zajedno sa mikročipovima kojima je moguće pratiti svačije kretanje 24 sata dnevno (frakcije se još uvijek prepiru ima li to direktne veze sa pokušajem kreiranja rase robovskih hibrda od strane izvanzemaljskih reptila i njihovih agenata na zemlji, Iluminata i Slobodnih zidara). I ako sad već mislite da pretjerujem, samo upišite neki od tih pojmova u Google i izgubite veliki dio vjere u ljudski rod. Nemojte reći da vas nisam upozorio...

Ok, zaključak je da su se ti ljudi negdje usput pri odrastanju posvađali s jednom od svojih ličnosti i izgubili svaku sposobnost logičkog zaključivanja, ali tu biste se grdno prevarili. Svakako da je jednim dijelom širenje uzrokovano gomilom neobrazovanih idijota sa j, koji vjeruju svemu što čuju na televiziji ili internetu, ali ovom trendu se priključuje zabrinjavajuć broj sasvim normalnih, racionalnih ljudi, pa čak i znanstvenika. Čak idu dotle (i toliko su glasni) da se njihove tlapnje probijaju do mainstreem medija i redovito dobivaju minutažu, pogotovo ako u njima ima interesa krupnog kapitala (globalno zatopljenje npr., čiji denialism ide na ruku naftnoj industriji). U biti je jedan od najvećih denialist pokreta u prošlosti direktno pokrenula duhanska industrija, u pokušaju izbjegavanja plaćanja monstruoznih odšteta kad je prva generacija strastvenih pušaća iz srednje klase počela odapinjati u '50. godinama prošlog stoljeća. Danas je pak još gore. Fundamentalizacija ovih pokreta u vrijeme velike ekonomske krize i generalno krize kapitala koji direktno počiva na mainstreem zanstvenim otkrićima u zadnjih 60 godina, se očituje kroz rastuće communitye koji sežu od političke borbe protiv zdravstvene reforme u SADu, preko kršćanskog i islamskog fundamentalizma, pa sve do uvijek popularnih teorija zavjere, među kojima posebno mjesto zauzima meni jako draga teorija o chemtrailsima, o kojoj ću se raspisati kasnije, ak se sjetim.

Denialism je u biti lako prepoznati po nekoliko bitnih faktora. Mnogi ih navode 5, makar bi ih se još moglo dodati. Faktor iznad svake kategorije iliti nulti faktor je razum. Ako nešto zvuči prokleto nevjerojatno, najčešće je, inače bi danima u vijestima slušali krvoločne napade znanstvenika jednih na druge i debate u nacionalnim parlamentima, pogotovo našem. Ako pretpostavimo da ste voljni poslušati što vam govore/pišu takvi ljudi, evo što ih odaje:

1. Teorije zavjere. Što god vi kažete, a nije u skladu s njihovim shvaćanjem, je teorija zavjere. Dakle vi ste u onom dokumentarcu saznali da su činčile slatke male puffaste životinjice koje trčkaraju uokolo, glođu svaki kurac na koji nalete i njih par stotina dobro izgleda u obliku bunde. No denialist će nekim svojim logičkim putevima i čitjući sumnjive znanstvene radove zaključiti da vlada trenira činčile kao žive prijenosnike one supstance koju će biti nemoguće ubrizgati cjepivom protiv gripe, pošto će se svi ubrzo, zahvaljujući ponajprije njemu, njegovim prijateljima i obskurnom blogu sa .org domenom, osvjestiti i odbiti cjepljenje. Kad mu pokažete srcedrapajuću (no pun intended) scenu iz dokumentarca di oni činčile zapravo ubijaju strujom i deru im kožu, oni će u tome vidjeti dokaz teorije, jer je u biti tako savršeno zamaskirana. Kad ih pitate zašto oni to znaju i još su na životu, te redovito updateaju blog sa nebuloznim informacijama u kričavo zelenom fontu, bez vladinog utjecaja, oni će i u tome vidjeti dokaz za zavjeru, jer kad bi oni nestali, ljudi bi se počeli pitati i istraživati. Pod ljudi se valjda misli na njihove mame koje ih jedine vide kad izmile iz podruma po jelo. Jedino (i još k tome zabavno) rješenje je samo reći: "Ali ja to dobro znam..." i značajno im se nasmiješiti. Panika je zagarantirana.

2. Lažni stručnjaci. E tu se već komplicira. Ovi prvi su u biti tek blesavi klinci. Ovi drugi misle da su stručnjaci. Velika većina denializma, od odbacivanja globalnog zatopljenja, preko cjepiva do HAARP pokusa koji uzrokuju potrese, ima izvor u nekolicini nazoviznanstvenika koji su kupili doktorat preko interneta, pa vam tako doktor alternativne biljne medicine Otvorenog učilišta u New Delhiju postaje stručnjak za teoriju struna i skalarne valove (koji su u biti nekakav blesavi oblik elektromagnetskog vala kojeg je otkrio Tesla, a ovi misle da se radi o oružiju za masovno uništenje, valjda samo zato jer je Tesla u istoj rečenici s tim valom.) Ovo sve dokazuju kvazi-znanstvenim radovima prepunima kriminalno loše shvaćene znanosti i tehnobabela. Za one koji ne znaju, tehnobabel je poznat iz Zvjezdanih staza, gdje u nedostatku boljeg rješenja, netko od posade (najčešće Data) izmisli "uskopojasnu tahionsku zraku preusmjerenu u deflektor sekundarnim zavojnicama", kojom otjeraju svemirskog kita, zatvore pukotinu u prostor-vremenu ili ponovno sjebu Romulance, samo što se ovaj put radi npr. o "razini apsorbcije ugljik-dioksida u korelaciji sa jedanaestogodišnjim ciklusom sunčevih pjega". Ovo je ekipa koju bi i prosječni ornitolog zašamarao u napadu bijesa.

3. Branje trešanja. Ovo nije gay dio denialist populacije, nego izraz za odabiranje samo onih radova i istraživanja koja dokazuju nebuloznu tvrdnju denialista, a ostalih 98% izvornih znanstvenih radova i istraživanja biva ignorirano, zanemareno ili napadnuto kao neistinito i nepotpuno, dok ovih 2% nemaju ni jednu pogrešku... Osim što im često ni ime i naslov nisu na za to predviđenim mjestima.

4. Zahtjevanje od istraživanja da pospremi kuću i odvede klince u školu, dok sa 100% sigurnošću dokazuje što već treba. Ovih 98% biva odbačeno kao nepotpuno zbog nepotpunih metoda i nepotpunog objašnjenja, dok se 2% uzima kao Biblija. Nitko im izgleda nije rekao da znanost, kao ni zdrav razum, baš ne funkcioniraju tako.

5. Logičke igrice i greške u argumentiranju. Poznate i kao argument from ignorance, radi se o logičkim zamkama u koje denialisti uporno hvataju svoj plijen. Imate dobar argument? Super. Očekujte da će ga izvrnuti i upotrijebiti u svoju korist ili vas napasti zbog nečega što uopće niste rekli, već je rezultat preširokog shvaćanja dijelova argumenta izvučenih iz konteksta. Zbog ovoga je nemoguće argumentirano razgovarati s denialistima, što denialism opasno probližava vjeri.

Aha, tu smo. Da, denialism u biti ima jako puno veze s vjerom, pošto je jedan od njegovih oblika i fundamentalizam koji pokušava utjecati na znanost. Ali iako postoje skupine poput radikalnih kreacionista koje pokušavaju nametnuti svoje shvaćanje svijeta, denialism počiva na puno suptilnijoj i potencijalno opasnijoj vezi s vjerom - vjerovanjem u ispravnost mišljenja. Denialist ne uzima to nešto zdravo za gotovo, on traži dokaze. No problem je što nije niti izdaleka kvalificiran za interpretaciju dokaza i često izvlaći pogrešne ili čak dijametralno suprotne zaključke, dok cijelu granu ljudskog djelovanja (znanost) smatra korumpiranom i pogrešnom, pa tako većinu dokaza temelji na izmišljanju novih zakona prirode, fizike, matematike i logike. Ovo je najopasnije o svega. Od kad su ljudi razvili sposobnost komunikacije, razvijaju i veličanstvenu sposobnost koja nas je izdigla iznad svih dotadašnjih stvorenja - sposobnost prenošenja znanja i iskustava. Kada bi svaki čovjek ispočetka trebao otkrivati sve zakone i sva pravila realnosti u kojoj se nalazi, ne bi bili ništa više od slinavih stvorenja koja dane provode na granama. Vremenom, a pogotovo zahvaljujući stvaranju društva kao zajednice jedinki radi lakšeg preživljavanja, podjele poslova po sposobnostima i sigurnosti djelovanja, razvili smo sustave mišljenja bazirane na iskustvu i još jednoj fenomenalnoj sposobnosti - naprednoj logici. Logika je urođena ljudima, kao oblik više moždane funkcije kojima smo čak u stanju nadići osjetila u spoznaji svijeta i iz njene primjene su nastale istočnjačke nauke i zapadna filozofija, a iz njih posredno znanost, kao ultimativna metoda skupljanja znanja, iskustva i logičkog objašnjenja svijeta. Cijeli mileniji ovih nauka, koji su nas od pećine doveli do istraživanja svemira u evolucijski rekordnom roku, sada kao padaju u vodu radi prihvaćanja neprovjerenih informacija baziranih na dedukciji u neobrazovanim i neistreniranim umovima? Bedastoća. No idemo vidjeti kako je došlo do ovog fundamentalnog glitcha u ljudskim mozgovima...

Idemo nazad u one '50.e godine prošlog stoljeća. Znanost je dobivala zalet bez presedana, počeli su planovi istraživanja svemira, razvijala se nuklearna tehnologija, počela je kompjuterska revolucija, a ljudi na zapadu su se bogatili. Savršena situacija. No s vremenom su počeli problemi. Kapitalistički sustav se počeo temeljiti na neodrživim idejama beskonačno oplodivog kapitala, razlika između bogatih i siromašnih je rasla alarmantnom brzinom, zagađenje okoliša je postalo problem, a tempo života s ubrzavao geometrijskom progresijom. Sve ideje o ružićastoj tehnološkoj budućnosti se baš i nisu ostvarivale, iako je znanost napredovala u nekim neočekivanim smjerovima nevjerojatnom brzinom. Počela se javljati sumnja, jer su s jedne strane velike korporacije, a s druge vlade moćnih zemalja, počele sve više kontrolirati građane, pošto je netko negdje usput otkrio kako je najbolji način za pacificiranje ljudi i marginaliziranje otpora u povijesti ljudskog roda - upravo demokracja u ozračju neoliberalnog kapitalizma. Ovo je postalo posebno izraženo padom jedine opozicije - komunizma, koji se pokazao kao još jedan u nizu propalih projekata idelane države koji je prerastao u noćnu moru. A onda se pojavio internet, ultimativna tehnološka izmišljotina, mokri san svih znanstvenika i filozofa, nepresušan izvor informacija, te savršen spoj socijalističke jednakosti i demokratske slobode. Da, super. Ali postoji ali. Ako pogledate po čemu se novorođenčad čovjeka razlikuje od djeteta ili odraslog čovjeka, mogli biste se iznenaditi. Mi smo se već evolucijski prilagodili našoj sposobnosti komunikacije i obrade podataka, pa tako novorođenče, umjesto mišića, koštane mase i refleksa, karakterističnih za ostale životinje, dobiva - 3 puta više sinapsi, veza među neuronima, kojih ionako imamo pun kurac više od ostalih živih bića. Dijete do godine pol predstavlja ultimativnu evolucijsku spužvu informacija, upoznaje, klasificira i objašnjava si opće postavke svijeta, učeći pri tom iz okoline ekstremno kompleksne stvari poput jezika, te se tako priprema za ostatak života upijanja informacija, ali ovaj puta sa tek 1/3 početnog broja sinapsi. I to je funkcioniralo super. Dok se količina informacija nije počela eksponencijalno povećavati. Danas 12godišnje dijete dnevno primi više informacija nego čovjek prije 100 godina u godini dana. Neki čak smatraju da će buduće generacije dnevno primati više informacija nego njihovi djedovi i bake tijekom cijelog života. I tu si vi mislite - da, ali mi to možemo. Možemo, da, tehnički. Ali ne treba zaboraviti jedan mali evolucijski problemčić. Naime, obzirom da imamo jako puno relativno dobro razvijenih osjetila koja uspješno kombiniramo, sposobni smo stvarati informacije i zamišljati kompleksne stvari i još k tome dijelimo informacije iz tih izvora jedni s drugima, naš mozak je njima konstantno pretrpan i ne može ih kvalitetno procesuirati. Upravo zato imamo korisnu sposobnost odbacivanja i zaboravljanja ogromne većine onoga što u danu registriramo na ovaj ili onaj način. Naš mozak ovo radi automatski i nesvjesno, makar je moguće selektivno pamtiti informacije (studenti kampanjci svijeta, ujedinite se i radosno pozdravite ovu sposobnost... xD). No da bi procesuirali informacije na kvalitetan način, moramo biti upoznati sa sustavom i kontekstom onoga što učimo, jer kad bi dao prosječnom devetogodišnjaku nešto poput Einsteinove specijalne teorije relativnosti, on bi to možda mogao naučiti napamet, ali bi se prema tome odnosio kao prema hijeroglifima ispisanim umakom od špinata i ne bi imao blagog pojma o čem se radi, kao što ne zna zaš ga šopaju špinatom. I kada imate golemu količinu informacija, koju je nemoguće procesuirati, a niste osposobljeni za njihovo pravilno tumačenje i klasificiranje, onda se javljaju problemi poput denialista. Denialist će sasvim benigne pojave iz svakodnevnog života tumačiti kao zlu urotu, makar iza toga vjerojatno leži samo pogrešno logičko klasificiranje nepovezanih i nestrukturiranih informacija koje mozak pokušava složiti kako zna i umije. A vjera u znanost, koja je postala plačenik kapitala i uposlenik vlada, sve više opada, obzirom da prirodan bunt protiv "onih drugih" koji nam upravljaju životima bez naše mogućnosti da u vezi toga nešto napravimo, sve češće izlazi na površinu (pogotovo u kriznim vremenima), što je tužno i ironično jer znanost jedina daje odgovore i klasificira te informacije onak kak treba. I eto vam denialista, naizgled normalnog čovjeka, koji je žrtva vlastite nemoći i frustracije. I sad se pitate zašto vam to pišem, na kraju krajeva, to su ludi teoretičari urota kakve nitko ne sluša?

Promotrite rečenicu prije ovog pitanja. Čini vam se poznato? Jel to čovjek iz susjedstva koji nije dobio plaću 6 mjeseci i frustrirano i dalje odlazi na posao, mumljajući kako su "svi oni isti" i da nema smisla išta poduzeti u korumpiranoj državi? Aha. Jel to navijač koji večeri provodi na stadionu skandirajući protiv crnaca i Srba, uz jednako primitivne frendove, hrpu pive i povremeni fajt? O da. Jel to onaj lik koji vjeruje Kosorici kad kaže da je sindikalistica, da se brine za nas i da će svi kradljivci ići u zatvor, pa opet glasa za mafijašku organizaciju na vlasti, ne bi li se učlanio i dobio povlastice? Nego što. Ako ćemo uzeti najšire shvaćanje denialista, to su ljudi koji su potpuno, namjerno i sustavno zbunjeni, preplavljeni brigama i informacijama koje ih odvlače od stvarnog cilja i smisla - boljeg života (iako se trude postići upravo to, samo što su potpuno fulali metodu). I postoji samo jedan jedini razlog zašto se događa. Ti ljudi ostavljaju mozak iskopčan. Idu niz rijeku, linijom manjeg otpora. Mentalitet krda par exelans. Sve što je potrebno da bi prodrili kroz te hrpe govana plasirane podjednako odozgo i odozdo je logika, razmišljanje i prihvaćanje postojećih znanja i iskustava. Institucije nisu tu s ciljem da bi nas sjebale, država ne postoji radi kontrole, znanost nije dogmatski sustav sakrivanja informacija, to su samo ljudi na određenim pozicijama koji iskorištavaju pasivnost, indolentnost i prokletu glupost ostatka pučanstva da bi ih uvjerili u to da su s jedne strane dobročinitelji, s druge strane Sotona osobno, pa tko se gdje pronađe, a sve radi divite et impera šeme odavno poznate kao taktike dolaženja do vlasti. Sve besmislene teorije urote i spekulacije o ovom ili onom su glupavo odvraćanje pozornosti, jednako kao slijepo vjerovanje elitama kojima je generacijski interes iskljućivo novac kojeg imaju više nego što mogu fizički potrošiti u 6 generacija. I opasnost teorija zavjere je upravo odvraćanje pozornosti od stvarnih zavjera koje postoje i krajnje su evidentne, poput bankarskog sutava, naftnih, farmaceutskih i oružanih lobija, te svih ostalih koji nam odozgo kroje budućnost i zakidaju nasljeđe naše djece, da ne spominjemo milijarde onih koji su tek radna snaga i usputna šteta. A sredina je tek racio, normalno zdravorazumsko odvagivanje i nešto što djeca rade neusporedivo bolje od nas - učenje i zaključivanje na temelju znanja. Sve je u biti vrlo očito. Ja to npr. vidim. Gdje god pogledam, vidim sustave, neke jako jednostavne, neke jako komplicirane, ali smislene, racionalne i odmjerene. Sve je podjeljeno po tim sustavima i svaki igra ulogu bitnu za svaki i najmanji aspekt svakodnevnog života. Ljudi su danas toliko izgubljeni da su u stanju vidjeti ono čeg nema toliko jasno, da su spremni umrijeti zbog toga, a u biti se radi o faličnom razmišljanju koje im je netko plasirao na pladnju, dok svaki pokušaj objašnjavanja sustava završava odmahivanjem rukom (ili upiranjem automatskog oružija), u valjda instikivnom napadu panike od potencijalnog otkrivanja stvarnog stanja stvari, u kojem bi onda bilo potrebno uključiti mozak. Počinjem ozbiljno sumnjati da Nietsche nije bio u krivu sa raspodjelom ljudskog roda, jer ja ne mogu ni u jednom trenutku isključiti nijednu od razina na kojima mi mozak neprekidno radi, a nekim ljudima je ta sposobnost očito serijska oprema. Ne bi rekao da sam time nekakav übermensch, pošto me te spoznaje često pritišću, brinu i ljute izvan dopustivih granica, a podjednako sam nemoćan kao svi ostali.

I zbilja gubim živce, zajedno s inhibicijama. Još jednom mi netko kaže da se brinem zbog gluposti, ne znam o čemu govorim ili da je to sve skupa nevažno, bojim se svoje reakcije. Jer je stislo. Lako je filozofirati o svemu, ali kada ovakav oblik i razina denialisma prijeti svemu od financijske postojanosti familije, preko prava i mogućnosti, pa do globalnih sranja poput vremenskih nepogoda i globalnog zatopljenja, osjećam se osobno ugroženim i jebeno agresivno defenzivno. Još nisam ni izdaleka razradio nekakav plan, možda me ipak previše plaši čista golemost problema, pa sam potpuno pacificiran kao i ostali, ali ne bi ovo sve moglo proći bez mene, a ne. Možda je prazna prijetnja, ali ako smo već mi neki prokleti shvaćanjem funkcioniranja stvari, onda nam je jedina alternativa pokretanju prihvaćanje poraza i polagano potonuće u bezimeno ništavilo preko kojega još drmaju oni dovoljno sretni i spretni da se nađu na uzvušenoj poziciji. Ne znam za vas, ali ja sam od početaka svoje svjesnosti imao snažan i duboko usađen osjećaj koji se ne miri sa bedastoćama poput bezimenog ništavila. Ovaj puta vrijeme nije moj saveznik. Možda je konačno vrijeme da se sudbina malo iskupi?

Čist sumnjam. Al bar sam istresao dio onoga što me pati. Sljedeći tjedan će bit malo lakši. A onda ponovno za crtaći stol... Do jednom kad klikne konačno.

Za sve koje zanima nešto više o denialismu, modernoj znanosti i religiji:

Obilježja denialisma

Denialism 1

Denialism 2

Te posebno ovaj video kao uvid u modernu znanost:

Do sljedećeg posta

Pizvo

- 04:38| 3 Komentara | Print | # | ^

ponedjeljak, 12.07.2010.

sNob-izam

Kako nazvati ovo, poluljetnom stankom? Godišnjim za ispite, festivale i beskonačno planiranje? Ili sam već u prošlom postu u biti sve rekao, pričajući o inspiraciji i muzi/ama, štono su uvijek aktualne? Pojma nemam. Ono malo energije što mi je ostalo nakon dva i po dana najsporijeg kaosa od festivala u povijesti vremena, dimenzije koja ne voli fiziku tamo gore odakle sam se opet polovično vratio, sigurno ne mogu utrošiti na posebno značajne misaone konstrukte, valja naime i disati, te u maniri zadnje zmijurine probavljati hrpe mesa i alkohola koji mi se još u tragovima šeću po organizmu u neorganiziranim skupinama.

Mogao bih dakako nastaviti pisati o tome kako sam se eto polovično vratio u svoj dobri stari limb, ponovno zaboravivši pročitati onaj "Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate" dio na vratima, pa onda, sebi svojstveno, podmuklo i poskrivečki zamijenivši domene Vergiliju i svojoj osobnoj Beatrice. Kada bih morao birati koji dio uz vječnu žudnju mi najteže pada, onda je to tišina. Iako mi se sve više manje odvija u glavi, realno su tek zukovi kakve maestralne progresive, koju se povremeno sjetim pustiti da prekine jednoličan šum PC ventilatora, stereo otkucaje satova po kući i specifično glasno lupkanje po prastaroj tastaturičarskoj tipkovnici, ono što uklanja zastor napetosti sastavljen od kombinacije teških misli i ustajalog zraka u ovoj, za propuh najnezahvalnijoj prostoriji u kući. Ovaj puta je izbor pao na Toolov Lateralus, kao vrlo prigodnu mjuzu za opće raspoloženje. Trenutno sam na svim razinama postojanja sa The Patient prešao na Schism, i polagano me strah ovih nadolazećih. Neće me više biti do Reflectiona...

Taj specifičan kasnonoćni post-festivalski osjećaj praznine i istrošenosti, the Day After efekt, uznemireno gunđavi stav prenaglašenog uvlačenja dima cigarete i psovanja polu-promuklim glasom... Imam totalni love-hate odnos prema njemu. Drago mi je da sam konačno bio pacifistička, ali primitivna muška budala u vrtlogu gulaša i kotlovine, beskonačnog niza hladnih pivi i gemišta, debelog hlada po paklenoj vrućini, smijanja napornim zgaženim "i-wanna-be-your-friend" padobrancima, ska-punk-metal-folk glazbenog raspašoja i neprilagođenih i neumjesnih komentara o skoro pa punoljetnoj L.-ovoj sestri. Nije mi drago što ne mogu biti takav više od par sati u komadu, čime se prilično razlikujem od dominantne većine mužjaka homo sapiensa i što me dosad uvelo u ogroman niz problema, slab socijalni i prisni kontakt sa drugim homo sapiensima i dakako moj osobni limb. Prokletstvo uma... U biti ne - prokletstvo smisla. Zar ga sve mora imati? Koji mi je kurac? Zatekao sam se da si u par navrata na glas govorim da prestanem brijat i ne budem lud, uz raznježeno-zabrinuti smiješak kojim priopčavate štetnost učinjenog djetetu koje je napravilo nešto iz svijeta odraslih. A opet, djeca u svoj svojoj brzopletosti često nabasaju na više nego se usudmo priznati. Samo što ovo djete prihvaća logiku kao igračku, a svijet odraslih je šaren, skakutav i obasjan proljetnim jebenim suncem. Naopak sam, znam, radim na tome intenzivno, ali proći će još puno truda i vremena prije nego se proširi lista osoba koja me barem većinom razumije. Trenutno je maksimalno kratka.

No ko ga jebe. Meni odgovara. Ne mijenjam se za nikoga. Ne u baznim kategorijama. Dakako, promijenio bi se zbog stava sa liste, ali pošto me razumije i prihvaća baš ovakvog, koliko god mi to fascinantno djelovalo, nemam nekog posebnog razloga. Možda malo. Jer ako ne počnem težiti ka boljem, zapasti ću ponovno u kolotečinu koju sam ostavio za sobom. U biti tračnice su to bile, ako se ne varam, onaj slabo komentirani i previđen post grubog razbacanog stila bez poante i s dozom nihilizma... Ovak se bar neš događa. To je pretpostavljam dobro. Što će biti, odnosno što će se i kako izdogađati? Svašta. Uspijevam zamračiti konstrukte u glavi i uživati u navali adrenalina i ushita nošenih krvlju dok hvatam valove misli i osjećaja koji me često napadaju bez najave i nespremnog. Podjednako ih tretiram, bez obzira kakvi bili po naravi, pozitivni ili negativni. Podjednako ću tretirati i rezultate, no tu se već ponovno vraćam na Inspiraciju... U biti lažem. Neću. Ni približno podjednako. :)

Svašta se tu miješa, poput alkoholnih pića zadnjih par dana, poput sastojka gulaša u divovskom loncu, poput stilova mjuze na stageu, poput karaktera ljudi koji se muvaju poput mušica među imaginarnim zaostalim sinusnim zvukom od prevelike blizine razglasu, sve je jedan potpuni, kompleksni, organski kaos. Sutra ću poraditi na pospremanju toga, usporedo s pospremanjem sobe i puno kave... I vratio sam se ipak na The Patient i gasim album. Strpljivost mi je jedna od značajnijih vrlina... I sve je moguće nakon "Laku noć sNobe."...

- 03:00| 7 Komentara | Print | # | ^

srijeda, 12.05.2010.

Inspiracija

Ovo je trebao biti post pod nazivom Trilogija ličnosti: Kompulzivac, još prije par mjeseci. U magli mi je taj dio iskreno... Neću pisati o tome. Nebitno je.

Pisanje mi je oduvijek bilo drago. Ne pričam baš najbolje, imam preglasan prodoran glas kojeg često ne kontroliram, zamuckujem i zastajem, pobrkam riječi, a već neko vrijeme radije šutim, čak i kad ne treba, nekako mi više odgovara. Pisanjem pak mogu reći dosta toga što mi je na pameti, čak mi je i razmišljanje prilagođeno konstrukciji dugačkih složenih rečenica drito iz glave. Pišem stalno, kilometarske filozofije po forumima, recenzija albuma i glazbene opreme, beskrajna dopisivanja preko msna, ovaj blog, svoje mini škrabotine, od kojih je jedna nezavršeni početak megalomanske knjige, zaustavljen na 271. stranici još nekad tamo, pradavno. U zadnje pak vrijeme kao da ne mogu ništa izbaciti iz sebe...

Ovaj gubitak inspiracije je usko povezan s još toga, nemali dio je i ono najavljeno odustajanje od ciljeva. Ti depresivni i uplašeni napadi posvemašnjeg crnila se događaju periodički, a bivaju uklonjeni tek random sudbinskim trenucima koji su u pravilu krajnje neočekivani, ali ne i nepredviđeni. I sve to mi već pomalo ide na živce. Gledam ljude koji su sretni, ljude koji imaju dio onoga što žele, ljude koji se mogu izraziti, ljude koji ostvaruju ciljeve... I ne shvaćam ih. Ne shvaćam ih primarno zato jer su idioti. A idioti su jer ne shvaćaju ono što je meni sasvim jasno. Ljepota trenutka u kojem se dogodi ono čarobno, ideja koja zabljesne kao munja u mozgu i osjetilima i neshvaćenim putevima bude prenesena u materijalno postojanje, u bilo kojem obliku umjetnosti, prijenos energije između dva bića... Ovisni su o tom osjećaju, ali ga ne razumiju. Ne znaju kako to utjeće na druge, ne znaju koliko propuštaju svakom sekundom neuživanja toga u potpunosti, ne prihvaćaju da je to vrh i da bolje od toga ne ide, da su doživjeli ono što je smisao svega. I ja sam idiot po tom pitanju, ali svoje vrste. Moji ciljevi su namjerno postavljeni nedostižni, podjednako vučem inspiraciju iz propasti i ljepote, makar se najveći dio vremena nalazim u sivoj međuzoni, limbu kojeg sam sam stvorio vlastitim krivljenjem stvarnosti i odbijanjem kretanja po zacrtanom pravcu, a svu tu energiju obično držim ljubomorno za sebe i sasvim specifičnu nju, koju i tako nikad ne bi mogao imati zauvijek.

Tim prije me plaši ovo mnoštvo nijansi koje su se odjednom pojavile, a nisu crna, bijela ni siva, već boje, spektar koji čak djelomično prelazi u onaj nevidljivi dio. Inspiracija je tu, ovaj puta pogonjena ljepotom u sukobu sa svim crnilom što se nakupljalo oduvijek. A njena opreka je ovaj puta njeno nepostojanje, nema suprotstavljenu tamu protiv koje bi mogao dignuti gard i nastaviti kao i uvijek. Mda. Nekako mi samo riječ "naravno" pada na pamet.

Pokušavam već neko vrijeme složiti temu koja bi to opisivala, imam za to jedan zadovoljavajuće čudan akord i neobičnu sanjivu 5/4 mjeru, ali mi nikako ne dolazi. Pokušavam godinama. Kadkad ju imam na dohvat ruke, ali uvijek pobjegne, neuhvatljiva je i skliska. Možda to ima veze sa priličnom nedefiniranošću onoga što pokušavam izreći, možda ne znam treba li biti poletna, sjetna, grandiozna ili jednostavna, možda ja to jednostavno ne mogu... Možda podsvjesno razumijem i čekam određeni neizbježan trenutak u kojem će poslužiti odjek posljednjeg tračka boje kojeg nemilice zaklanja ono što naslućujem. A možda će biti sasvim nepotrebna ako se boje održe, koliko god to nevjerojatno zvučalo. No dobro, sad bar imam kratkoročni cilj. Složiti temu. Inspiracije po svemu sudeći neće nedostajati kao do sada... Jer i propast i ljepota su na vagi, a ja se bojim i disati kraj njih.

Dakako da znam. Nekada sam možda u krivu, ali baš kod onog najvećeg i najznačajnijeg nikad nemam nedoumica. Predobro poznajem sudbinu, stari smo neprijatelji. Ja nju ne priznajem, ona meni povremeno podmeće oba elementa za inspiraciju. Ne znam koji je podmukliji... Znam samo da je ovo sasvim solidna razina inspiracije i prosvjetljenja za jedan nebulozan dan popout utorka. A naziv dana koji dolazi poslije i već je službeno započeo uopće neću izustiti...

- 00:34| 1 Komentara | Print | # | ^

ponedjeljak, 01.03.2010.

Trilogija ličnosti: Ljubiteljac

Dugo sam se premišljao da li ovo pisati, no pogledavši sve svoje predhodne unose, vidio sam da sam generalno negativac i pesimist. Oni od vas koji me znaju će reći - "Pa... Uglavnom da.", tako da ne želim ni pomišljati kakvu sliku o meni imaju oni koji pokušavaju ploviti zapletenim hodnicima mojih misli nasumce naredanih u ovom blogu, a nemaju pojma tko sam uopće. No imam ja ipak i drugu stranu, uglavnom skrivenu, neke svoje sasvim obične i osobne užitke koji djeluju trivijalno. Tračak toga slijedi, čim se malo priberem. Nemam pojma zaš ovo pišem...

Dakle, ja, Pizvo Nadj, volim:

1. Kolače i mlijeko uz dobru knjigu i laganu tihu mjuzu, dok vani pada kiša. Da. To. Koliko god čudno zvučalo, svaki put kada je vani strašno oblačno i lijeva kiša, koju ne volim, samo me najgora nužda tjera van. Umjesto toga najmilije mi je zavući se negdje pod deku u svoju sobu, neometan od ostatka svijeta, s pogašenim aparatima preko kojih svakodnevno i cijeli dan komuniciram s vanjskim svijetom, zgrabiti neku knjigu, koja je već pri ruci, tacnu maminih ili bakinih svježe ispećenih domaćih kolača (po mogućnosti posebnu verziju pite od jabuka zvanu Pizvin kolač), mlijeko drito u tetrapaku i upaliti random radio postaju, tek za ubijanje monotonosti zvuka kapi kiše koje se odbijaju od prozor i uroniti u nečiji tuđi svijet, vođen domaćim mirisima i okusima koje ostavljam za sobom da bi se znao vratiti.

2. Strašno volim kad zaboravim na kavu koju sam već skoro popio dok radim nešto na kompu i onda nakon nekog vremena znatiželjno zavirim u šalicu, ne sječajući se da li sam ju dovršio ili ne. U otprilike polovici slučajeva se dogodi da ostane gutljaj-dva na dnu i onda s posebnim guštom popijem taj hladni ostatak nessice, koji je zasigurno najukusniji.

3. Volim jesen. Jesen mi je daleko najdraže doba godine, ne zbog prirodnog obilja ili zato što sam tad rođen, već zbog neke melankolije i nostalgije koja se osjeća u zraku, pogotovo među drvećem. Strašno volim i drveće, najdraža su mi živa bića na planetu, nepomična, čvrsta i žilava, a opet skladna, smirujuća i beskrajno komplicirana. Ta neka prirodna usporenost i strepnja, ali i zadnji tračci topline koja postaje sve dragocjenija je stanje u kojem bi najradije zauvijek ostao.

4. Postoje neke pjesme koje imaju duboko značenje za mene. Nisu vezane uz posebne događaje niti me asociraju na išta, osm što su možda bile glavni soundtrack jednog dijela mog života, već je u pitanju onaj savršeni sklad glazbe, riječi i emocije koji sa stapaju i pretapaju svuda oko mene, dok zatvorenih očiju pratim zvučni pejzaž i puštam da me nosi kako već mora. Dakako, često je riječ o dugim progresivnim uradcima koje velikoj većini zvuće predugo, dosadno i naporno, no sasvim sam siguran da osoba koja kad čuje kulminaciju takve pjesme, potpunu osjetilno-misaonu ekstazu koju je nekolicina genijalaca ipak uspjela ovjekovječiti, a ne osjeti to ni malo, ne razumije veliki dio onoga što je manjem broju nas možda nejasno, ali intuitivno i na rubu spoznaje.

5. Volim naučiti ljude nešto. Možda je patronizirajuće i često djeluje umišljeno s moje strane i percipira se pogrešno, no ja kada iznosim ono što znam, radim to da ljudima predstavim ili nove podatke ili nove spoznaje ili načine razmišljanja, kutove gledanja na stvari. Kao netko otvorena uma, naivno smatram da je moja dužnost proširiti to na druge, koliko god se oni opirali. Kadkada je teško izraziti goleme količine spoznaja i saznanja koje i sam teško filtriram i uobličavam, ali se trudim koliko je god u mojoj moći. Najveći gušt mi je kada vidim da je to urodilo plodom i da je netko nešto shvatio i prihvatio ponuđeno znanje. Krajnje pedagoški od mene, zar ne? ^^

6. Od meni bliskih ljudi s kojima često komuniciram, postoji njih par s kojima se razumijem na jednoj višoj razini. Jako su mi drage misaone i jezične igre i sasvim interne fore koje često koristimo umjesto normalnih riječi i rečenica, a da pri tom razumijemo jedno drugog puno bolje nego kad bi komunicirali standardnim, preograničenim riječnikom. Ono što mi je posebno drago, koliko god bilo pomalo zlobno, su izrazi lica ljudi koji slučajno prisustvuju komadiću takvog razgovora, pošto je očito da im apsolutno ništa nije jasno.

7. Puding od vanilije. Kamo god odem, a da je prisutan puding, obavezno je od čokolade. Nemam ništa protiv toga, ali ovaj podcjenjeni, puding od vanilije, mi je najdraži puding na svijetu. Još ako je kombiniran s pudingom od jagode... Samo nemojte da počnem o pudingu od jagode, taj je tek podcjenjen!

8. Moj pas Bobi, najinteligentniji mali pas u galaksiji, te većina mačaka iz duge linije kratkonogih mačaka koje su u našoj obitelji već desetljećima, imaju neke osobine zabrinjavajuće bliske ljudskima. Čak štoviše, siguran sam da su na mahove inteligentniji i empatičniji od mnogih ljudi koje poznajem, a ovo govorim sa stajališta dugogodišnjeg proučavatelja psihologije i sociologije ljudske vrste. Razina razumjevanja čak i složenih rečeničnih konstrukcija kod tih životinja je naprosto nevjerojatna, pa stoga obožavam pričati s njima, pošto imam dojam da bi sigurno odgovorili, samo da imaju fizičke predispozicije za to. A vjerojatno i odgovaraju, pa se čude kak smo mi ljudi tak glupi kad oni nas kuže, a mi nemamo pojma što oni govore...

9. Volim haljetke. Uz to što se osjećam kao super junak u njima, sa plaštom 'n' shit, vrlo su tople stvarćice kad se probudite u nezagrijanoj prostoriji po zimi, a i mekani su i pufasti... Često se na dam izvući iz haljetka pol dana, što moji starci često spominju kao mogućnost da sam ostao bez kisika malo predugo pri porodu, ali samo istinskim ljubiteljima haljetaka je jasna privrženost tom višenamjenskom odjevnom predmetu.

10. Volim i krajeve tuluma. Oni trenutci kad već svi mrtvi umorni, pijani, izjebani, sjebani ili retardirani spavaju ko mrtvaci, mjuza je tiha, sve je u neredu, sutra ne postoji i strah nas je svitanja, kad se suočavamo s posljedicama, a svaka cigareta vrijedi jedno kraljevstvo, otprilike u rangu konja. Tada legnem na ono malo nezaprljanog i nezalivenog poda, pustim neku opako ležernu mjuzu, vadim cigarete iz skrivenog stasha, iako sam prestao pušiti, zapalim cigaretu i zbijam primitivne rečenične fore s ono malo budnih ljudi ili sam sa sobom, ako tih već nema. Ustvari imam dojam da mi je smisao cijelog tuluma samo fizička priprema za to stanje, kad počinje šou, moj vlastiti.

11. Kada sviram, događa se nešto čarobno. Rekao bih da je glazba najsavršeniji medij za iznošenje najdubljih osjećaja. Koliko emocije može ponesti najjednostavnija kombinacija tonova ili tema, to je naprosto nevjerojatno i zapanjuje me. Volim i istraživati glazbu, kombinirati, igrati se neopterečen tehnikalijama i pravilima, pronalaziti nove načine za izražavanje onoga što mi je cijelo vrijeme u glavi i volim reći što više toga što jednostavnije, što čišće i nezagađenije viškovima. Volim i svirati s drugima, jer to je primjer savršene suradnje ljudi na razini višoj od one svakidašnje, pomirenje svakakvih razloga radi višeg cilja, kolektivna harmonija individualnih melodija, onoliko veličanstvena koliko je iskrena.

12. Volim biti nesretno zaljubljen. Mazohizam? Možda. No koliko god sve bilo predivno kad je jasno i moguće, još su ljepše male ljubomore, strepnje i nadanja, pokušaji i promašaji, nanovo ingeniozno i inovativno izmišljanje i zamišljanje pristupa i generalno ponašanje kao idiot. Iz ovog stanja, u kojemu sam 95% vremena, pronalazim inspiraciju i motiv za nastavak, prekos sudbini, svim silama prirode, bogu, vragu i ostaku više-manje svemoćne ekipe kojoj je to očito baš zabavno. Al ono, nema veze. Već sam rekao, dočekat ću i ja svoj tenutak, a dotle ću uživati u svakom trenutku svoje patnje, baš u inat.

13. Kadkad mi se čini da većinu svog života proživljavam u svojoj glavi. Od kad znam za sebe, sanjarenje, maštanje i cijeli zapleteni svijetovi najluđih mogućnosti su mi jednako stvarni kao i sve ostalo. Ali volim to, nekako se isprepliće sa stvarnošću, bez da ikada gubim mogućnost razlikovanja jednog od drugog, koegzistencija najozbiljnijeg mogućeg shvaćanja svijeta sa kadkad zbilja nevjerojatnim konstrukcijama, mini flashevima ili skečevima koji se vrte u pozadini ili čak gotovo opipljivo ispred mene. Do kad ću moći furati tu ambivalentnost, ne znam, ali mislim da bi gubitak moje vlastite verzije svijeta bio ravan nestanku jednog malog paralelnog svemira u kojemu su mnoge stvari drugačije, ali ja sam potuno isti.

14. Rijetko se budim sam od sebe, uvjek su tu alarmi, mobiteli, stari koji zove na nedjeljni ručak, lavor vode ako se odazovem i sl. No kad se tu i tamo, rijetko probudim sam od sebe, najmilije mi je - vratiti se natrag u krevet i ljenčariti minimalno sat vremena, premještati se, tražeći onaj predivni opuštajući hladni dio jastuka i uživajući u posvemašnjoj oslobođenosti od briga, potreba i nužnosti.

15. Sve ovo je u biti uzalud. Može mene hrpa toga uveseljavati, mogu ja živjeti punim plućima i uživati u svakom trenutku svoje specifično iskrivljene stvarnosti, ali sve to skupa je prazno. Ljudi su bića koja su izmislila ljubav i bez nje ne mogu, kao što ne mogu ni bez zla i uništavanja, kao što ne mogu bez smrti (što nije nastavak ovoga sa zlom i uništavanjem, već treća, zasebna i neutralna kategorija), koju istina nisu izmislili, ali je neizbježna kao i drugi pol - rođenje, ono koje omogućuje dobro i zlo, a rezultat je beskonačno malenih šansi i čudne međuigre sila i energija, emocije da ne spominjemo, koje se s vremenom, četvrtom kategorijom, vraćaju na svoje počelo. Ja možda jesam blago izdvojen i pomaknut u fazi, ali ljubav je i za mene neizbježna. Meni isto treba polovica koja nedostaje, da s njom podjelim sve ovo što bez nje nema puni smisao. S toga je možda i najvažniji unos u ovom postu sljedeći: Najviše od svega volim zaspati zagrljen sa onom koju volim. Posljednji put to nisam dovoljno cijenio, a sada je to nemoguće po svim zamislivim kategorijama. No četvrta kategorija, iako mi nije saveznik kao ljudskom biću, će to vjerojatno osigurati. Uz moju pomoć, dakako. Strpljivost mi je jedna od značajnijih vrlina...

Eto me, bijelo na crno, neočekivano. Samog sebe sam šokirao i, dok ovo pišem, ozbiljno se premišljam da li da uopće stisnem Objavi ili ostavim to zapisano negdje u dubinama svog računala.... Ne znam ni sam što ću odlučiti. Ima to puno veze sa jednom osobom, kojoj je ovaj post posvećen, a koja ga vjerojatno i očekuje. Hoće li vidjeti PM sa linkom i smajlićem ili ne? Možda. Ostaje mi zbog nje spomenuti i ono što sam gore namjerno izostavio. Neobično, naime, volim sve ono što slijedi nakon: "Bok ribice." A to može biti... ama baš sve.

Sljedeći i posljednji nastavak sage Trilogija ličnosti, pod nazivom Kompulzivac, slijedi uskoro. Ne propustite!

- 02:41| 4 Komentara | Print | # | ^

utorak, 23.02.2010.

Trilogija ličnosti: Mrziteljac

Ostao sam bez inspiracije. Znam i što je tomu uzrok, ovo prokleto godišnje doba koje se razvlači neprirodno dugo i sporo, ubijajući svaki tračak volje za ičim, čovjek najrađe ne bi ni ustajao iz kreveta. S tim vezano depresivno i uobičajno pesimistično raspoloženje samo pomaže u stvaranju tog groznog osjećaja koji je sušta suprotnost onom kada nešto stvaram. No čak i u tom beznadnom okruženju, nekakve misli i sugestije se probiju kroz maglu i tako se za vrijeme mog dugog izbivanja polako gradila ideja o ovoj megalomanskoj seriji postova u kojoj ću, na opći užas i negodovanje, opet pričati o sebi. A o kom bi drugom, ovo je ipak moj blog, a ja sam krajnje egocentričan tip.

Mrziteljac sam, priznajem. Loša je to osobina, na vrhu trokuta sa ljenosti i zavisti, te ima tendenciju brzog izjedanja živaca. Nisam ja to, ne daj bože, izmislio, česta je to osobina kod cinika i grintavaca, pogledajte samo Mrguda iz Štrumfova ili Balaševićevu genijalnu Ne Volem, savršeni primjeri zle inspiracije proistekle iz svakodnevnih frustracija. Jedan moj frend je to nazvao "reakcija na kulminaciju interakcije globalnih prepotencija". Skratili smo to na "odjebavanje sranja".

Ovo što slijedi je lista nastala sasvim spontano, pa je stoga i nepotpuna. Ustvari teško da će ikada biti potpuna, jer se redovito refresha novim životnim apsurdima. No ovo su neke svježe mržnje koje su mi ostale u kratkotrajnom pamćenju, pa ću ih stoga blago strukturirano i iznesti.

Dakle - ja, Pizvo Nadj, mrzim:

1. Cmakanje na javnom mjestu - Stojim ja tako na kolodvoru, čekam da dođe usrani vlak, zima mi je i kasnim na probu. Valentinovo je prošlo, no to ne sprječava mlade parove da izgmižu van, osjetivši poput zmijurina porast temperature od 1,34 °C. Jedan takav se nasro kraj mene i sljedećih deset minuta sam bio osuđen na vrlo glasne zvukove razmjene tjelesnih tekućina u vidu vakuumskog usisavanja sline i cuclanja jezika. Da se razimijemo u startu - nemam apsolutno ništa protiv cmakanja, dapače vrlo mi je draga aktivnost, ali zar ljudi ne kuže da, iako je to sve lijepo, krasno i ukrašeno rozom jebenom mašnom, NE MORAJU svi u krugu od 50 metara biti protiv svoje volje uključeni u ta zbivanja. Get a fuckin' room! (ako ikad više budem zaljubljen kao srednjoškolka i uhvatite me da to radim, sasvim nesvjesno, udarite me s nečim po glavi)

2. Snijeg - Mrzim ga. Mrzim njegovu boju od koje osljepim kad je sunčano, mrzim činjenicu da je voda a nikako da oteče odavde, mrzim bljuzgu, suhi, mokri, zmazani, padajući snijeg, mrzim ga sa kišom i bez kiše, mrzim ga čistiti (uslijed 40 kvadrata terase i oko 50 metara staza i prilaza oko kuće), užasno mrzim sve zimske gadosti tipa grudanje, sanjkanje, skijanje, klizanje, prezirem snjegoviće, mrzim hladnoću i zimske uvjete na cesti, izrazito mrzim ralice i njihove operatere, mrzim onaj usrani krupnji pijesak kojim posipaju ceste, pa mi par kamenčića zapne u ripne na gležnjačama, a onda proizvode nesnosno škripanje kad hodam po tvrdim površinama, mrzim smeđi natrij-klorid (NaCl), mrzim fleku na zidu iznad vrata od terase u mojoj sobi, nastalu kad se otapajući snijeg prelio i curio po zidu, mrzim kad mu se ljudi raduju, a bome mrzim i dosta njih koji mu se raduju...

3. Hihotave curice - Imaju one svojih prednosti, dakako, ali ako hipotetski odmah prekrižimo bilo kakav uspjeh kod istih, ostaje samo hihotanje, od kojeg dobivam osip. Obično ide u tandemu sa preglasnim ogovaranjem i načinom pričanja koji bi u tekstualnom obliku odgovarao omanjem romanu bez ijednog interpunkcijskog znaka, uz par paničnih stanki za udisaj. Lijepo je biti veseo i sretan i sve to nešto, ali po mogućnosti u sebi, ne na glas. Hvala.

4. Mjuzu s mobitela - Mamu im. Zar vožnja ZETovim tramvajem nije dovoljno traumatično iskustvo samo za sebe? Je li baš nužno da slušam odabrane hitove Cece i Snoop Doga u stereu 30 minuta dok se truckam zarobljen među namrgođenim babama? Klinci danas nemaju niti trunke elementarnog odgoja, pristojnosti i obzira, to ide do te mjere da bi se u nekoj civiliziranoj zemlji smatrali psihičkim maltretiranjem kažnjivim do 2 godine uvjetno i pozamašnom novčanom kaznom. Došao sam do točke kad će sljedeća osoba koja na zvučnike pusti neki užas, a stoji kraj mene, dotični mobitel tražiti par dana kasnije po školjci nakon velike nužde.

5. Ne korištenje mozga pri čitanju ili čitanje na pamet - Vrlo sam aktivan po forumima i jako volim ulaziti u rasprave, zbog svojeg širokog znanja i obrazovanja, elokventnosti, te ljubavi spram pisanja i dobre svađe. Posebno me sekira kada ljudi ne čitaju s razumijevanjem, odnosno izvuku nešto iz konteksta i onda me optužuju za dijametralno suprotne tvrdnje od onih koje sam zapravo napisao i koje par postova ranije stoje crno na bijelo (ili kričavo zeleno na tamno plavo, kakav god layout foruma bio). Zar je tako teško shvatiti izjavnu proširenu rečenicu? Kadkad se ljudi toliko silno žele posvaditi s nekim da ispadnu budale, a ne moš im to ni dokazat... Ostaje samo nada da im se negdje netko treći smije, pokazujuć prstom na ekran.

6. Naporne ljude koji ne odustaju - Znam ih nekoliko. Priljepci su, close-talkeri, vjećno nasmješeni i pristupačni, a čim progovore i počnu gestikulirati, poželim ih nahraniti vlastitim čarapama. Ja sam jako tolerantan uživo, spreman poslušati i najveće bedastoće, ali ti ljudi me toliko živciraju već nakon 30 sekundi, da je to neopisivo. Najgore od svega je što ne shvaćaju hint, ne bi vrijedilo ni odgurivanje, ni potpuno ignoriranje, ni uvreda, ništa ne pali, i dalje su tu i pričaju neke svoje nebuloze od kojih svatko iole normalan ostari nekoliko godina. Kad počnemo kolonizaciju svemira, njih ćemo slati u prvim brodovima, da otjeraju možebitne domoroce. Avatar my ass, ona plava gamad bi odmah pocrkala od muke bez upotrebe teške mašinerje i genetskog inžinjeringa.

7. Grašak i hladetinu - Jedem sve, ali ovo dvoje nemrem smisliti. Grašak je beskorisno zeleno zrnovlje, sipko i gorko, nezanimljivo i odvratno, trebalo bi ga zakonom zabraniti i napalmom spaliti sve poznate usjeve i par susjednih, da se nije slučajno proširio. Hladetina, uz činjenicu da je odvratna i izgleda kao vrlo prepoznatljivi dijelovi svinje u želatinoznoj sluzi (ček, pa to i JESU vrlo prepoznatljivi dijelovi svinje u želatinoznoj sluzi), još je i odvratna. A ekipa se davi u tome, znam ljude koji bi odjebali večeru od 100 eura u eksluzivnom francuskom restoranu samo da im je pleh te splačine. Mislim, od svih mogućih bezbrojnih gurmanskih poslastica koja imaju bogatstvo arome, okusa, zanimljivu međuigru mirisa i boje, jesti nešto što ne bi ni svom cucku dao da jede... Ljudi su čudna bića.

8. Obvezna predavanja - Besmisleni gubitak vremena koji je sam sebi svrhom, način da se studenti protiv svoje volje zadrže na fakultetu, ne bi li se valjda ugledali na svoje profesore ili što ja znam, a većina ih predaje gore od knjiga iz odnosnog prdmeta, čak i kada su ih sami napisali. Nisam čuo ni jednu relevantnu informaciju na predavanju u svom životu, a zbog par izostanaka mi se mjenja koncept ostatka života uslijed parcijalnog upisa sljedeće godine. Nabijem i njih i njihovu bolonju.

9. Niske štokove i male krevete - Visok sam dečko, blizu 2 metra, oduvijek bio. Iako većini ljudi previsok, u biti još spadam u hrvatski prosjek i, iako su me kao klinca u košarkaškom klubu forsali da igram centra, u nekom profesionalnom klubu bi sad bio jedan od najnižih. Unatoč tome, čini se da stolari i građevinari još i dan danas računaju kako je najviši čovjek na svijetu visok oko 182 cm. Da mi je kuna za svaki put kad sam dernuo glavom u neki štok, sad bi bio na ljetovanju negdje na Havajima, a muke oko traženja kreveta u kojem neću biti osuđen na dijagonalu ili fetusni položaj se ne volim ni sjetiti. Pa mislim - zar je tolki problem i tolika potrošnja materijala produžiti sve skupa za 10 cm?

10. Kratke pop pjesme - Jeste primjetili kako nekakav vrhunski progressive rock ili fusion jazz uradak od 15ak minuta teće sasvim prirodno i nevjerojatno brzo završi, a u pop pjesmi s ograničenjem do 3 minute, tipa za pjesmu Eurovizije, se refren ponovi 8 puta (s modulacijom taman kad se nadate da je gotovo), prođu tri kitice, pjesma nikako završiti, a traje 2:50? Znam da je vrijeme i osjećaj uz njega vezan posve relativna i osobna stvar, no kunem se da bi uzastopnim gledanjem Dore par dana u kontroliranim uvjetima otkrili putovanje kroz vrijeme slično onom u brodu koji se kreće brzinom bliskom svjetlosnoj. Jedini problem su su ozbiljne pihološke posljedice, koje bi ostavile trajne ožiljke na našem zdravom razumu.

11. Osobna imena u nazivima firmi - Mi možda jesmo Balkanci, ali to nas ne opravdava kad smo seljačine. Tipičan primjer malograđanštine, neukusa i nakaradnog smisla za biznis je davanje imena firmama i obrtima. Ne znam za vas, ali ja ću u čirokom luku zaobići frizerski salon "Marinko" ili pekaru "Đurđa", jer mi odmah djeluju neprofesionalno i neozbiljno. Da ne spominjem autoprijevoznika "Slavko d.o.o." ili "Đuro-import" export/import/svašta firmu, ko bi normalan s njima poslovao... (sva imena su izmišljena i nemaju veze sa stvarnim firmama. Ukoliko sam ipak slučajno pogodio, onda vam se ispričavam i umirem od smijeha i pokazujem prstom kad se okrenete)

12. Štekanje kompa - Postoji li išta više frustrirajuće od situacije kad vam komp zašteka? Odmah se događa burna reakcija, praiskonski izljev bijesa iz nemoći, često popraćen razbijanjem raznih usputnih dijelova računala, najčešće tipkovnice. Često imam dojam da mi komp to radi namjerno i sustavno, pogotovo kad radim nešto, ali par stvari kao Ctrl/Alt/Del, pa mahnito isključivanje aplikacija u processu ili ruska škola šutanja osjetljive elektronike po sobi najčešće upale. Dakako, pitanje je samo vremena kad ću potpuno popizditi, bacit ga u kurac kroz prozor i kupit novo vrhunsko računalo koje će, zahvaljujući ponajprije Billu Gatesu i njegovim minionima, imati sasvim drugi set problema i bugova. Živjela moderna tehnologija!

13. Kad ljudi očekuju da im se makneš s puta - Užasno mrzim gužve na ulici i u podhodniku. Sve je puno ljudi, gužvaju se, guraju i žure nekamo. Ja sam često taj koji jurca, opet kasneći negdje, pa tim prije često zaobilazim i prestižem ljude. Na one koji idu i istom smijeru se još i nemam pravo ljutiti, jer ne znaju da sam iza njih (makar ih to ne opravdava da se kreću kao avion bez jednog krila), ali ono koji mi dolaze u susret su posebna đubrad. Kao što sam ranije napomenuo, visok sam, prilično mršav, ali svejedno pristojne kilaže i u pufastoj zimskoj jakni izgledam ogromno. Kad uz to dodamo neurednu bradu i namrgođeno lice, teoretski bi ljudi trebali izbjegavati bliske susrete sa mnom, no baš suprotno - rijetko kad doživim da mi se netko kome idem u susret barem malo pomakne s puta. Čak se ni ne nagnu, ne maknu ni ruku, ni vrećicu ili torbu koju nose, već samo kao muha bez glave idu po nekoj svojoj imaginarnoj, nelogičnoj i organskoj putanji i onda očekuju da im se ja maknem. Donedavno sam to i činio, ne želeći ozlijediti nekoga, ali u zadnje vrijeme me ni najmanje ne dira krvnički zapeti za nekoga, makar ga srušio. Neće oni mene jebat, i'm going primal on their asses!

14. Pregrijana sjedala - Hladnoću strašno mrzim, ali ni krajnost nije puno bolja. Želeći što brže zagrijati vlakove i tramvaje, kroz koje stalno cirlkulira novi hladan zrak zbog otvaranja vrata na postajama, nahajcaju grijanje do maksimuma i onda vječno pržim dupe cijelim putem, sjedeći na užarenoj sjedalici, dok mi se vanjski dijelovi tijela smrzavaju. Često se pitam da li takva sranja rade slučajno ili nas to neko namjerno zajebava...

15. Vozače noćnih tramvaja - Da završimo sa tračničnim pokretalima. Noćni tramvaj je vrlo živopisna stvar, a pod živopisna uglavnom mislim na boje šljokica drolja iz narodnjačkih klubova i jasno vidljive sadržaje večere maloljetnika i beskučnika po podu. Da bi taj groteskni velegradski doživljaj bio potpun, brinu se vozači tramvaja, koji svoja prastara mrtvačka kola na električni pogon tako silovito nagare, da se na svakom zavoju molite za brzu i bezbolnu smrt lomljenjem vrata ako slušajno izletimo iz tračnica, a kočenje je najgora stvar koja se može uopće dogoditi, jer lako možete završiti s glavom u komandnoj ploči kraj vozača/ice, gdje god se prije toga u tramvaju nalazili. Znam da je poso gadan i da je 3 ujutro, al mislim da bi svi oni skupa trebali na tečaj anger managementa.

Ima ovog još kolko hoćete, ali ovo su te neke aktualne stvarćice. Sljedeći postovi će biti puno pozitivniji. Obećajem... :D

Sljedeći put - nastavak veličanstvene Trilogije ličnosti, pod naslovom Ljubiteljac, samo na vašem omiljenom blogu. Stay tuned!